Ispovijest o zločinu nad zarobljenim vojnicima i civilima
Portal grad-busovaca.com donosi ekskluzivnu ispovijest jednog bojovnika HVO-a, koji je odlučio progovoriti o stravičnim događajima iz siječnja 1994. godine, poznatima kao masakr u Buhinim kućama. Njegova priča otkriva ne samo brutalnost neprijatelja nego i neizmjernu hrabrost i odanost suboraca koji su u nemogućim uvjetima branili svoje pozicije i malobrojni hrvatski narod koji se nalazio u potpunoj enklavi u Lašvanskoj dolini.
Ispovijest…
Tog kobnog 9. siječnja 1994., odnosno večer ranije, 8. siječnja, dobio sam zapovijed da s desetinom odem u Buhine Kuće. Isprva je sve bilo mirno, ali rano ujutro, oko 5 sati, tadašnji pukovnik Filipović nas je pozvao putem veze i rekao: “Trčite, trčite dolje!” Pitao sam ga što se događa i je li nešto palo, ali samo je ponovio: “Samo trčite dolje.”
Svi smo skočili i krenuli, ali kada smo stigli, mogli smo čuti samo krike – nažalost, krike naših momaka koji su uhvaćeni živi. Od deset momaka iz naše postrojbe, devetorica su zarobljeni. Jedan se momak vratio do hotela po jaknu jer mu je bilo hladno, i taj je jedini preživio jer nije uspio stići natrag na vrijeme.
Napad su izveli pripadnici Armije Bosne i Hercegovine, specijalci Vikićeve jedinice. Ti krikovi… još ih se sjećam. Među njima je bio jedan od naših najmlađih momaka iz PPN MUNJA, poznat po nadimku Piva. Vidjeli smo ga golog, vezanog i krvavog. Pokazali su ga na trenutak, samo sekundu-dvije. Nemoćni smo gledali i nismo mogli ništa učiniti.
Odmah je uslijedio jak sukob. Svako malo netko bi bio ranjen. Nisi znao hoćeš li pomagati ranjeniku ili nastaviti pucati. Sakrili smo se u jednoj kući, koja je, čini mi se, i danas ista kao što je bila 1994. godine. Tko god bi ušao u tu kuću, najmanje jednom ili dvaput bio bi ranjen.
Moji momci iz MUNJA – to je srce koje se ne može opisati. Ne umanjujem hrabrost drugih postrojbi, ali govorim o svojim ljudima. Da smo mogli, kroz metak bismo proletjeli za njih. Jedan od njih, čije ime neću spominjati, bio je poseban. Taj čovjek bi, da je mogao, prošao kroz nas i kroz neprijatelja.
Borba je trajala danima. Zahvaljujem se momcima iz Jokera koji su nam pritekli u pomoć. Došla je i treća gardijska brigada da nas smijeni, ali naše momke nismo uspjeli izvući. Iako su bili udaljeni samo nekoliko metara, nismo ih mogli dosegnuti. Sjećam se, jedina “sreća” u toj nesreći bila je što je temperatura bila -21 ili -22 stupnja, pa se tijela nisu raspadala.
Nakon nekoliko dana borbi, uspjeli smo riješiti glavnog neprijatelja s RPG-om. To je bio trenutak kad smo osjetili mali pomak. Ali kad smo napokon zauzeli prostor oko kuće gdje su naši momci bili… (pauza, suze i emocije)… Zatekao sam devet tijela. Od tih devet momaka, prepoznao sam samo dvojicu. Ostali su bili izmasakrirani – sjekirama, sabljama, prsti su im bili odrezani.
U to vrijeme, iako mladi, nismo osjećali samo tugu nego i nevjerojatan moral. Borili smo se ne samo za sebe nego i za njih. Srce i snaga koje smo tada imali, to se ne može opisati. Hladnoća, minus 22 stupnja, puška koja ti se lijepi za ruke – ništa nas nije zaustavljalo. U toj borbi stradao je i jedan od onih koji je masakrirao naše momke. To je bila mala pravda.
Sjećam se još jedne potresne scene. Jednog jutra, dok smo krenuli prema Buhinim Kućama, snajper je pogodio čovjeka ispred mene u glavu. Pao je u kanal, a mi smo nastavili dalje. Nakon nekoliko sati, čuo sam kako pucketa prstima. Taj čovjek je, nevjerojatno, preživio i danas je živ.
Ti događaji… civili koji su ubijeni bez razloga, naši masakrirani momci… To su slike koje se ne zaboravljaju i ne smiju se zaboraviti.
Autor i izvor teksta poznati su redakciji. Portal grad-busovaca.com ograđuje se od tvrdnji navedenih u ovom članku te ih prenosi u sklopu ispovijesti. Tekst je objavljen s ciljem čuvanja sjećanja na događaje iz prošlosti, uz razumijevanje osjetljivosti teme.