“A što ako se Gospa stvarno ukazala u Međugorju!?” – zaskočio me iznenadnim pitanjem dugogodišnji kolega, novinar po zanimanju, inače prilično sumnjičav prema svemu što ne može osobno iskusiti, nakon podužeg razgovora o međugorskom fenomenu, u kojem mi je pokušao argumentirati da je duhovna stvarnost u našem svijetu nemoguća. „Znači, ipak nisi potpuno siguran u svoje tvrdnje?“ – upitao sam.
„Samo ostavljam mogućnost i hipotetski razmišljam – ukoliko se ipak dokaže da je istina, što bi to uistinu značilo za hrvatski narod, za čovječanstvo… Bila bi to stvarno vijest stoljeća!“ – dodao je mirno i zašutio kao da mu se tisuće pitanja odjednom počelo rojiti glavom.
Iako smo time završili razgovor, jer mu nisam mogao pružiti nijedan opipljiv dokaz o ukazanjima osim plodova Međugorja o kojima sam govorio, i mene je natjerao na razmišljanje. Jesmo li uistinu svjesni važnosti i snage Gospinih ukazanja!? Ili ako već vjerujemo u taj fenomen očito naše oduševljenje, nada i zanos nisu primjereni snazi tih događanja, odnosno naša reakcija na to „čudo“ nije dovoljno radosna i „zarazna“ kako bismo druge potaknuli barem da se zamisle nad tom stvarnošću i Gospinim porukama. Sumnjati je ljudski. I sveti Toma apostol je sumnjao, iako je mjesece proveo s Isusom, nagledao se čuda i poznavao pisma iz prve ruke. Ali apostoli nakon Duhova, baš kao i milijuni kršćana diljem svijeta koje je dotaknulo Nebo, postali su najgorljiviji glasnogovornici Radosne vijesti. Zato oni koji ne vjeruju s pravom očekuju od nas koji tvrdimo da smo iskusili Božju dobrotu i osjetili Gospin zagovor to pokažemo vlastitim životom, odnosno da ih oduševimo svojim ponašanjem, djelima, primjerom, svjedočanstvom…
Dapače, hodočasnici koji putuju danima i miljama iz najudaljenijih dijelova svijeta opterećeni vlastitim brigama i fascinirani Gospinom brigom za čovječanstvo, ali i odabirom ovog našeg malog mjesta za njezino veliko djelo, s pravom očekuju od naroda koji je zadobio takvu milost da bude primjer, da nešto nauče od njega… A mi se pogledajmo u zrcalo i zapitajmo – jesmo li uistinu inspiracija i poticaj svima njima da postanu bolji, odgovorniji, produhovljeniji i sretniji!?
A očito smo privilegirani kao zajednica, kao narod, kao vjernici, svjedočiti nečem tako nadnaravnom. Po svemu sudeći, na ovom našem kamenjaru Nebo je dotaknulo Zemlju. Gospa, koju stoljećima molimo, kojoj se utječemo i nazivamo svojom odvjetnicom i zagovornicom došla je među nas i progovorila našim jezikom. Nas želi za svjedoke, a preko nas želi poslati poruku cijelom svijetu.
Ako vjerujemo da su se Gospina ukazanja dogodila u Fatimi i Lurdu, a Crkva je donijela pravorijek o njihovoj autentičnosti, onda nema razloga ne vjerovati u mogućnost da svoju misiju, koju je ondje započela, nastavlja u Međugorju. Ako su se onamo dogodila ukazanja u presudnim vremenima, s jasnom nakanom i porukom čovječanstvu, onda nam je lakše povjerovati da su i vremena u kojima živimo izazovna i da svijet treba Majčinski savjet i recept za snalaženje u novim izazovima.
Zato mi u sjećanje dolazi jedna od najljepših pjesama posvećenih značenju Međugorja za hrvatski narod – Croatiam Aeternam Drage Štambuka, koja na poseban način ocrtava svu dramatičnost i sav blagoslov koje su u našu i svjetsku povijest donijela ukazanja.
Croatiam Aeternam
(Drago Štambuk)
Gospa s djecom govori hrvatski
i vrata zadnjih, zatvara, vremena.
Tko posljednji uđe
na živo će se drvo osloniti,
rukama izljuštit grom od munje,
prozrijet elemente
i razumjet razluke ljudske.
Biti izabran u repu vremena,
kada gasnu narodi i zvijezde,
milost je veća od prvorođenja.
Nekad zborismo o predznacima,
sad sve ukazuje
na odsudni čas nastavka.
Tko mogaše ikada slutjeti
da Gospa je vrh naše sudbine?
Neuništiv snijeg,
otkrivenje nakana povijesti.
Kraljica otoka i kopna, stella
maris, sjajna nad sporim lađama.
O gipke hadrijanske struje,
unjišite me, unesite krhko,
pod mjesečno krilo zaborava.
Plahim, ospite, poljupcima
dok blaga sipi svjetlost
sa hrvatskih zvijezda.
Koliko god pjesma zvučala pomalo apokaliptično, budući da Gospa – prema ovom vrsnom pjesniku i diplomatu – zatvara vrata posljednjih vremena, dolazeći među nas na „repu vremena“, ona slavi život s Bogom i tešku hrvatsku povijest, koja ovime postaje blagoslovljena. Gospa nam daje posljednju opomenu i priliku za obraćenje, ali i dobronamjerne upute da se dostojanstveno pripremimo za Kristov završni dolazak. Ali dolazi među one koje smatra svojima, da bi ih ohrabrila i učinila svjedocima svijetu. Ona uistinu s djecom govori hrvatski. Ima li veće časti za jedan narod od toga da ga izravno dotakne Nebo i učini svojim instrumentom u stvaranju boljeg svijeta. „Biti izabran u repu vremena, kada gasnu narodi i zvijezde, milost je veća od prvorođenja.“ – kaže pjesnik i kao da baš opisuje vrijeme u kojem živimo. Dok se urušava poznati svijet pred našim očima, nama se otvara nova Božanska perspektiva. A mi jesmo li svjesni te milosti ili ju uzimamo zdravo za gotovo!?
„Tko mogaše ikada slutjeti da Gospa je vrh naše sudbine?“ – pita se Štambuk u pjesmi, navodeći i Gospine njezine zazive koji su toliko proželi naše molitve, ali i hrvatsko duhovno biće da su postali dio našeg identiteta. Stoljećima smo ju nazivali Kraljicom Hrvata, Najvjernijom odvjetnicom Hrvatske, Najsjajnijom zvijezdom našeg mora… Njoj u čast su izgrađene tolike crkve i kapelice, izgovorene tolike krunice i molitve, preporučen tolike sudbine… A ona je koracala uz nas cijelu našu povijest. Prepoznavali smo njezina djela i čuda u Mariji Bistrici, Sinju, Trsatu, Remetama, zagrebačkim Kamenitim vratima… Spašavala nas je kad nam je bilo najteže, branila nas je od daleko nadmoćnijih, slala nam poruke kako nas nije napustila, obraćala je i one koji nisu vjerovali u njezinu moć i prisutnost. I onda kad smo se svi pomalo uspavali, a neki nažalost pronašli i alternativne bogove, Gospa nas budi i vraća u stvarnost. Ali nam daje i svoje povjerenje, postajući tako baš „vrh naše sudbine“. Pitanje je samo hoćemo li ga opravdati!
Kad znamo da je ova pjesma napisana daleke 1987. onda nam iz današnje perspektive djeluje pomalo i proročki. Autor ju je napisao u svibnju te godine, dok je živio i radio u Londonu, kao vrstan liječnik. A nedavno mi je, tijekom susreta u Zagrebu, ispričao i kako je nastala. Te svibanjske noći, nakon napornog dana, nikako nije uspijevao usnuti. Ustao je i uključio televizor. Britanski BBC je na programu imao emisiju posvećenu Međugorju. To ga je iznenadilo. Iako je čuo za međugorska ukazanja i bio svjestan njihove snage, ta emisija ga je potaknula da shvati važnost Međugorja za cijeli svijet. Sjeo je za pisaći stol i u jednom dahu napisao ove stihove. Parafrazirajući svoga kolegu s početka priče, zapitajmo se i zamislimo – što ako pjesma stvarno opisuje našu stvarnost!? E onda je vrijeme da se uistinu probudimo.
