Ispratila posljednju generaciju učenika, a potom u praznoj školi započela novi život
Nakon što je prije gotovo dvadeset godina u Miloševom Brdu ispratila posljednju generaciju učenika i zatvorila školski dnevnik, učiteljica Stana Bajić, izbjeglica iz Resanovaca kod Bosanskog Grahova, odlučila je ostati ondje gdje je školsko zvono zauvijek utihnulo.
Zaključila je svoj radni vijek i postala – poljoprivrednica i umirovljenica.
Zajedno sa suprugom Radomirom, bivšim vozačem, danas proizvodi kukuruz i pšenicu, uzgaja živinu i drugu stoku te obrađuje godinama zapuštene školske parcele. Nekadašnja učionica pretvorena je u skladište, a dječju graju zamijenio je zvuk stroja za mrvljenje kukuruza. Stana živi u trošnoj baraci pokraj škole, a u predahu od poljoprivrednih radova prelistava stare fotografije i školske uspomene.
O svakom učeniku, čija imena i danas pamti, govori s ponosom, a o školi – sa sjetom.
Posljednja generacija učenika napustila je selo 2007. godine. Prvaka više nije bilo. Te godine započela je svoj umirovljenički život u školi bez đaka i u selu opustjelih kuća, ugašenih ognjišta i praznih dvorišta. Unatoč svemu, odlučila je ostati i postati jedini čuvar seoske škole na obroncima Kozare.
U Miloševo Brdo stigla je u izbjegličkoj koloni u srpnju 1995. godine, tijekom ratnih zbivanja. Traktorom je, s obitelji i rodbinom, stigla najprije do Beograda, a potom se vratila u Bosansku krajinu – u potrazi za poslom i novim početkom. Traktor je parkirala u školskom dvorištu, uzela dnevnik i ponovno ušla u učionicu.
Škola u Miloševom Brdu izgrađena je 1970. godine, nakon razornog potresa, u velikoj jugoslavenskoj akciji časopisa „Kekec“ i „Večernjih novosti“. Otvorena je uz svečanost na kojoj je sudjelovao i književnik Branko Ćopić, zbog čega su je mještani nazivali „Brankova škola“.
Danas je ta škola dotrajala i prazna.
„Moji učenici razišli su se po svijetu, kao rakova djeca, s bajkama – najljepšim oružjem, kako je pisao Branko Ćopić. S njima je otišao i dio mene“, prisjeća se učiteljica Stana.
Na početku svoje karijere, 1. ožujka 1967. godine, kao devetnaestogodišnjakinja prvi je put zakoračila u učionicu u selu Peulje kod Grahova, gdje ju je dočekalo čak 120 znatiželjnih učenika.
„Imala sam tada neizmjerno mnogo radosti i želje da znanje prenesem svojim đacima. Osim lekcija iz knjiga, trudila sam se naučiti ih i životnim lekcijama“, govorila je o svojim prvim nastavničkim danima.
Radni vijek nastavila je u Bastasima kod Drvara, potom u Resanovcima, gdje ju je zatekao rat, a potom i izbjeglički put koji ju je doveo do škole u Miloševom Brdu – mjesta gdje je ostala i kada su svi drugi otišli, prenose Nezavisne.