Ajdin Alibabić, pjesnik iz Busovače, do sada je objavio dvije knjige poezije “U oku” i “Djevojka s mačkom”.
“Ukoričavam neprospavane noći/ uredno ih u ormar slažem/ nađe se/ mnogo uzdaha i/ strahovanja/ kajanja/ pregršt izvinjenja/ molbi/ i pokoja suza/ skrivena/ među koricama/ satkanim od besa”, kaže Alibabić u pjesmi “Evidencija” u drugoj knjizi koju je objavio “Planjax” iz Tešnja. Ovu pjesmu, u neku ruku, možemo nazvati i programskom i kao čitatelji dobiti smjernicu što nam je pjesnik ostavio u svojim koricama. Iz Alibabićeve poezije, potom, saznajemo kako pjesnik moli vjetar da bude blag za majčine korake, kako je otac od metka mogao biti brži, kako slikar crta cvijet na ranjenoj kući, te kakve su njegove, kako je zapisao Emir Sokolović, empatije prema simbolima životnosti.
“‘Djevojka s mačkom’ je potvrdila iskonsku poetiku Ajdina Alibabića započetu sa zbirkom ‘U oku’ koja nas tjera da poslije iščitavanja ove stihozbirke sa nestrpljenjem očekujemo autorovo naredno ukoričenje”, riječi su kojima je Sokolović zaključio recenziju za ovu knjigu, a sam Alibabić o svom djelu i o poeziji općenito govorio je za “Nezavisne”.
NN: Kako i zbog čega je nastala knjiga poezije “Djevojka s mačkom”? Iako je to nezahvalno raditi, kako biste u nekoliko rečenica predstavili vlastito djelo?
ALIBABIĆ: Knjiga ili točnije zbirka poezije “Djevojka s mačkom” je nastajala, za razliku od prve zbirke “U oku”, na dosta drugačiji način. Naime, nakon objave prve stihozbirke u periodu od nekoliko godina upoznao sam mnoge autore od kojih su neki imali izuzetan uticaj na moje dalje stvaralaštvo. Pored Emira Sokolovića, tu ću spomenuti i Darka Habazina iz Beograda. Naravno da je i iščitavanje određenih autora kao i samo sazrijevanje u određenoj mjeri uticalo na kreaciju. Ali prije svega i jedino što je važno jeste rad. Ili prostije; piši, briši, bacaj, pa ispočetka.
NN: Knjigu otvara pjesma “Mučnina”, koja daje sliku susjedstva nakon pročitane 81. stranice romana “Zločin i kazna” na kojoj Raskoljnikov sjekirom ubija Aljonu Ivanovnu. U vezi s tim, koliku ulogu književnost ima u Vašoj i uopće u ljudskoj svakodnevici?
ALIBABIĆ: Zbirku otvara pjesma “Mučnina” koja je moj osvrt na okolinu. Zapažanje slike suvremenog čovjeka i života. Pokušao sam da taj (zlo)čin Raskoljnikova smjestim u današnjicu, da opišem svakodnevicu u kojoj je zločin (p)ostao ogledalo čovjeka. Utjecaj književnosti je neznatan, minimalan, ako uopće i postoji. Ako izuzmemo autore, jasno nam je da je to pucanj iz sačme.
NN: Interesantna je i pjesma o povratku pod nazivom “Grad”. Na simboličkom planu tko sve može postati povratnik koji će kao beskućnik skončati u parku da bi isti sutra po njemu nosio ime – da li je nužno da takav “akrobata duha” bude pjesnik?
ALIBABIĆ: “Grad” je simbol izgubljenosti i besmisla žrtve. Šta je u suštini povratak? Nikako fizički čin. Potreban je povratak sebi, svome biću. Povratak među zidine ne nosi i nužno ozdravljenje ili procvat, naprotiv; u odnosu na okolinu može značiti pad. Kako moralni, tako i fizički… Ništa se razaranjem ne uspijeva odbraniti, a kamoli baštiniti. Previše zla za malo dobroga.
NN: Prije knjige “Djevojka s mačkom” objavili ste zbirku “U oku”. Od kada traje Vaša zainteresiranost za poeziju i ko Vam je, uvjetno rečeno, najviše pomogao da ostanete na tom putu?
ALIBABIĆ: Da. Prva zbirka je objavljena 2018. godine pod nazivom “U oku”. Sve ono što sam u svojoj percepciji do tada vidio i sačuvao stavio sam u stihove prvog ukoričenja. Prva zapažanja, misli, razočarenja, strahovi, ljubavi i sumnje, ništa što sam dotakao nije prošlo u oku, neopaženo. Emir Sokolović kao urednik i recenzent je postavio ili, bolje rečeno, ispravio moj put. Zbirka koja je dala smjernicu. U svakom slučaju, stepenica bez koje ne bih mogao.
NN: Djelujete u okviru pjesnika okupljenih oko kluba “Plava paleta” u Zenici. Koliki značaj za Vas ima ovaj klub, događaji i festivali koje organizira?
ALIBABIĆ: Književni klub “Plava paleta” je svojevrsni kulturni incident na Balkanu. Festival “Pero Živodraga Živkovića” koji vodi Emir Sokolović je jedini priznati i referentni festival sa Balkana u Italiji. Autori, učesnici festivala su uvršteni u dvojezičnu zbirku, dakle festival probija jezičku barijeru. Pored toga, “Paleta” kao i festival otvaraju vrata mnogim autorima, da predstave svoj kreativni izraz. S obzirom na naše geografije, impozantno i respektabilno.
NN: Da li radite na novom rukopisu i ako da, o čemu će u novoj knjizi biti riječ?
ALIBABIĆ: Naravno, svakodnevno. Ne postoji drugi put osim toga da sjednete i pišete. I nova zbirka neće u suštini odstupati od prethodnih, kratka forma, vinjete, hermetičnost… ono u čemu se najbolje snalazim. Naravno, sve je opet na uredniku. Tragikomično mi je čuti da neko čeka inspiraciju. Skribomani su skloni svakojakim frustracijama. Sreća da nam još nisu otvorili i škole za pjesnike.
NN: Koja je, po Vašem mišljenju, moć poezije u našem vremenu?
ALIBABIĆ: Iskreno rečeno, ja je ne vidim. Osim u osobnom primjeru, ne vjerujem da poezija može promijeniti nešto veliko. Ali riječ može. Riječ ima moć. Iako nevidljiva, ona ipak prolazeći kroz naše biće čini mala čuda. Pokreće nešto čega možda nismo ni svjesni. I možda to i jest njena uloga i značaj. Da destilira nutrinu, razbije misli i bar na tren učini svijet – podnošljivijim.
NN: Što trenutno čitate i koje suvremene pjesnike, Vaše kolege, obično preporučujete čitateljima?
ALIBABIĆ: Trenutno čitam “Fuga smrti”, Paul Celan. Preporučujem Vaska Popu, također sjajnog Marka Bačanovića i naravno nedavno objavljenu zbirku “Ples među podsjenama” Emira Sokolovića, koja je impresivno i višeslojno poetsko remek-djelo.
- Oznake:
- Ajdin Alibabić