U nastavku svog pisanog svjedočenja za Hrvatski Medijski Servis o okolnostima pada Jajca zapovjednik Glavnog stožera HVO Jajce i zapovjednik obrane grada 1992. Stjepan Blažević govori o ulozi i učinku tzv. Krajišnika u obrani grada te planovima Teritorijalne obrane da se “obračuna” s HVO-om i preuzme svu vlast u Jajcu.
Prva neistina je, kaže Blažević tvrdnja kako su vojnici HVO-a počeli napuštati područje općine Jajce, te kako su tu prazninu nadoknađivali Krajišnici, koji su od kraja lipnja dolazili u srednju Bosnu.
Uloga i učinak tzv. Krajišnika
-Da je ta izjava Midhata Karadžića u potpunosti netočna i da (vojnici) bojovnici HVO-a nisu nikad napuštali područje općine Jajce i šire jajačke bojišnice detaljno sam objasnio u odgovoru na optužbu generala Fikreta Ćuskića do jutra 28. listopada kada su, kako sam elaborirao bile prisiljene na stihijsko, više intuitivno, postupno povlačenje kao rezultat povlačenja jedinica TO Jajce dan prije, 27. 10. 1992. u 13:30 sati.
Neupitna istina je da do samoga pada grada tzv. Krajišnici nisu nikada i nigdje popunjavali nikakve praznine niti mijenjali postrojbe HVO-a ni na jednom dijelu jajačke bojišnice. Istine radi, jedna manja postrojba Krajišnika (veličine desetine) bila je prisutna na jednom dijelu linije obrane na Goloj planini (u rajonu Pšeničke šume). Tu su samoinicijativno djelovali u razdoblju od jednog do dva tjedna prije samog pada grada. Razlozi njihove nazočnosti, kao ni priroda njihova djelovanja nisu mi bili poznati jer nisu bili pod mojim zapovjedništvom, a Štab TO-a Jajce me nije informirao o njihovoj prisutnosti niti nudio njihovu pomoć na tom (tada već kritičnom) dijelu bojišnice.
Pretpostavljao sam da se radi o manjoj grupi iskonskih boraca koji su mimo pasivnih struktura TO-a i preostalog dijela Krajišnika, razočarani gubitkom svojih ognjišta htjeli braniti grad kako bi se suprotstavili daljnjoj srpskoj agresiji u kojoj su nedavno izgubili svoje domove. Osim toga, nema ni govora o bilo kakvom planski organiziranom popunjavanju praznina na crtama obrane HVO-a. Naprotiv, kao što sam odgovorio generalu Ćuskiću da nikada nisam čuo za njega, niti mi je on ikad (izravno ili posredno) ponudio suradnju i pomoć u obrani grada, ispostavilo se da je upravo on bio zapovjednik tih Krajišnika koji su umjesto aktivnog učešća u obrani grada, 90 posto svog vremena (s lokalnom TO) provodili u večernjem paradiranju i korzu u području Dnoluke i sela Lendića pripremajući se, kako sam to već napomenuo u odgovoru na optužbu, na potpunu eliminaciju HVO-a i preuzimanje vlasti i kontrole nad gradom kad se za to steknu povoljni uvjeti. Iako sam (kao zapovjednik obrane) raspolagao takvim informacijama, iskreno nisam htio vjerovati u to, ali nekoliko usputnih događaja (koje ću napomenuti) iz tog vremena daju mi za pravo vjerovati da je takav strateški plan postojao i da su se upravo ti Krajišnici (po uputama vojno-političkog vodstva TO Jajce) ustrojavali, opremali i pripremali za konačan obračun s nama (HVO) a ne s agresorom, u nadi da ćemo mi obraniti grad, pritom iskrvariti a oni potom preuzeti apsolutnu vlast i kontrolu nad obranjenim gradom, što se na kraju, iz poznatih razloga nije dogodilo.
Strategiju pripremanu u Jajcu primijenili u Lašvanskoj dolini
Tu strategiju, propalu u Jajcu, kasnije su primijenili u Lašvanskoj dolini, povlačeći svoje trupe s gotovo svih linija obrane prema Srbima kako bi ih koristili u pokušaju protjerivanja hrvatskog življa iz njihovih vjekovnih domova. Iako smo bili oprezni, u to vrijeme osobno nisam htio vjerovati takvim morbidnim planovima našeg saveznika u nadi (mada se u ratu ništa ne prepušta slučaju) ako bi netko i pokušao inicirati realizaciju spomenute strategije da bi ipak prevladao razum nekolicine ratnih (političko-ideološki neopterećenih) autoriteta iz redova TO Jajce koji bi to spriječili.
Ovdje ću ukratko navesti nekoliko ratnih događaja kao argumente koji su potvrđivali postojanja takve strategije.
Kako je spriječen pokušaj preuzimanja ATP Vrbas
Jedan takav primjer je zasigurno preuzimanje Autotransportnog poduzeća Vrbas Jajce (ATP Vrbas) od strane jedinica TO-a. To je zasigurno bila provokacija koja im je trebala poslužiti kao rani test u provjeri spremnosti i odlučnosti HVO-a da se suprotstavi njihovim planovima u gradskih institucija i dobara. Naime, što se dogodilo? Jedne listopadske noći, otprilike 2-3 tjedna prije pada grada (točan datum se može lako utvrditi), manja jedinica TO-a Jajce kojom je zapovijedao Abdulrahman Sečić (poznat kao Rahman, osobni tjelohranitelj gradonačelnika M.Karadžića), umjesto da daju svoj obol u obrani grada na Ćaninom polju ili Goloj planini (gdje su postrojbe HVO-a krvarile i očajnički vapile za pomoći) odlučila je, da ničim isprovocirana, zauzme nebranjeno (od koga ga i braniti) transportno poduzeće u dubokom zaleđu linija obrane. Te noći, kada sam dobio informaciju, negdje oko 9-10 sati uvečer, odmah sam (svjestan težine i ozbiljnosti situacije) pokušao stupiti u kontakt sa Štabom TO-a, Midhatom Karadžićem ili bilo kim od vojno-političkih gradskih autoriteta TO-a. Kada mi to nije uspjelo telefonom, odlučio sam osobno potražiti ih u Štabu TO-a, općinskoj zgradi i tzv. lokalnoj gradskoj komandi TO-a. Nigdje nikoga, kao da su u zemlju propali. Dok sam se kretao sablasno pustim gradom od jedne do druge komande u nadi da ću naći nekoga od spomenutih, u zraku se osjećala neobjašnjiva napetost i jeza koju je planski kreirala TO Jajce, a čiji su se kreatori povukli na sigurno čekajući da vide razvoj događaja i reakciju HVO-a na njihovu test provokaciju. Toliko je bilo napeto, figurativno rečeno, da je trebala samo jedna iskra da bure baruta (grad) eksplodira u plamenu i odvede nas u nepovratnu tragediju međusobnih sukoba koji bi jedino pogodovali četničkom agresoru.
Svjestan tragičnih posljedica potencijalnog međusobnog sukoba u situaciji u kojoj su nam neprijateljske snage bile za vratom, uradio sam jedino što mi je palo na pamet i što sam mogao u tom trenutku. Naime, blefirao sam riskirajući život. Zapovjedniku V. bojne HVO-a Branku Bungiću odmah sam izdao zapovijed da manji dio svojih snaga rasporedi oko ATP Vrbas na pozicije i udaljenost s kojih mogu učinkovito kontrolirati i ako bude potrebno vatrom djelovati po jedinici TO raspoređenoj u krugu ATP Vrbas. Odlučio sam osobno otići u ATP Vrbas i pokušati autoritetom zapovjednika dogovoriti mirno rješenje situacije i tražiti da TO napusti zauzeto poduzeće. Dok ja pregovaram, zadatak dijela V. bojne HVO bilo je motrenje svakog pokreta i aktivnost TO-a, da doslovno budu na obaraču ali da ništa ne poduzimaju dok im ja ne signaliziram otvaranje vatre u slučaju negativnog ishoda razgovora. Naime, u slučaju odbijanja TO-a da se povuče iz ATP Vrbas ja bih se, s dva pratitelja povukao (to ne bi trajalo više od 5 minuta) na sigurno odstojanje i onda po planu signalizirao mojima za sinkronizirano otvaranje vatre do potpunog povlačenja TO-a. Na sreću, kako sam i pretpostavljao, moja misija ultimativnog nastupa i međusobnog uvažavanja bila je uspješna i do krvoprolića ipak nije došlo, prevladao je razum.
Ultimatum Rahmanu: “Držimo vas na nišanu, imate 10 minuta za povlačenje”
Tijek našeg kratkog razgovora bio je ovakav. Negdje oko ponoći pješice, s dva pratitelja s oružjem na “gotovs”, pristupio sam glavnom ulazu ATP Vrbas gdje se među nekolicinom pripadnika TO-a nalazio i Rahman. Vojnički sam ga pozdravio i uljudno upitao: ”Rahmane, što tu radiš i zašto ste tu?” On me je pogledao i odgovorio: ”Stjepane, ja ništa ne znam”, shvativši da vladamo situacijom i da smo prozreli njihove namjere. Ultimativno sam mu, uz kratko obrazloženje rekao: ”Vidim da si izmanipuliran, moje postrojbe naoružane do zuba su svuda naokolo, drže vas na nišanu i ako u roku od 10 minuta ne počnete s napuštanjem prostora ATP Vrbas, izdat ću zapovijed za otvaranje vatre i napad u kome nemate nikakve šanse”. Rahman mi je u dahu odgovorio: “Nema problema, gospodine Stjepane, odmah ćemo se povući”. Rekao sam “U redu” i odmah, po planu, bez diskusije napustio mjesto razgovora i izgubio se u noći signalizirajući svojima da je sve uredu i da prate povlačenje dok ne budu sigurni da je u potpunosti završeno.
Tako sam osobno, svojom vojničkom vizijom, odlučnošću i intuicijom po drugi put spriječio da ne dođe do međusobnih sukoba i krvoprolića između HVO-a i TO-a na jajačkoj bojišnici. Točnost ovih mojih navoda, kao jedan od živućih aktera tog događaja može potvrditi i sam Rahman. Ilustracije radi, mislim da smo jedinstven slučaj Srednjebosanskog ratišta gdje nije bilo međusobnog oružanog sukoba između TO-a i HVO-a što je najbitniji preduvjet za liječenje ratnih rana i izgradnju poslijeratnog, sadašnjeg i budućeg suživota u gradu.
Incident sa zastavom BiH
Prvi put sam preventivno djelovao i spriječio takav sukob nakon što smo izmjestili gradsku ratnu bolnicu sa svim ranjenicima i medicinskim osobljem na sigurno u prostor HE Jajce I. Svakako, to je bila zajednička izmještena ratna bolnica (iako je bilo ranijih pokušaja TO da formira svoju zasebnu, što je tadašnji ratni upravnik bolnice pokojni dr. Ismet Šehalić u konzultaciji sa mnom spriječio) ispred koje su bile izvješene obje zastave; hrvatska i zastava BiH. To se nije svidjelo jednom, intelektualno potkapacitiranom, situaciji nedoraslom a karijeristički nastrojenom jastrebu HVO-a, kome je, iz samo njemu znanih razloga smetala izvješena zastava BiH pa ju je bez razmišljanja samoinicijativno uklonio prouzročivši zgražanje i gnjev bošnjačkog puka. Na taj sramni i nepromišljeni čin osobe operirane racionalnog razmišljanja, hitno sam
reagirao zapovjedivši vraćanje zastave na jarbol s kog je bila uklonjena. Možete zamisliti kakve bi bile posljedice ovog nepromišljenog čina da glavni protagonist skidanja zastave nije bio spriječen u svom “genijalnom“ pothvatu.
Pokušaj Krajišnika da preuzmu vlast u gradu
Drugi primjer, koji indikativno upućuje na zavjereničku strategije TO-a je događaj koji se zbio 27. 10. 1992., kada je grupa Krajišnika upala u hol zgrade općinskog MUP-a te s uperenim oružjem i uz viku razoružala načelnika VOS-a HVO-a i dugogodišnjeg predratnog djelatnika SZUP-a Jajce gospodina Darka Cipana uz riječi: ”Predaj oružje, više nemaš tu što raditi. Mi preuzimamo vlast”. Točnost ovih navoda uz detaljan opis događaja može potvrditi gospodin Cipan osobno.
Treći primjer (događaj) koji dokazuje da je postojala urotnička zavjera u redovima TO-a opisao sam u odgovoru na optužbu, a tiče se miniranja i pokušaja rušenja pruđanskog mosta od strane Krajišnika. Kad sam ih pitao zašto to rade, dobio sam šokatntan odgovor: “Zato što oni (Krajišnici) planiraju preuzeti vlast u gradu i apsolutnu kontrolu nad gradom.” Ovim primjerom završavam moj demanti prvog dijela citata M. Karadžića.
Kraj IV dijela. Nastavit će se…/HMS/