Svečanu misu slavio je fra Anto Tomas, plehanski gvardijan. Uz župnika fra Ivana Marića i slavljenika fra Velimira koncelebirali su mons. Pero Zeba, umirovljeni svećenik Riječka nadbiskupije, povratnik u Bijelom Brdu, te svećenici koji djeluju u okolnim župama fra Mirko Filipović, fra Zlatko Matanović, vlč. Antonio Čutura te fra Domagoj Šimunović, svećenik u Slavonskom Brodu.
U prigodnoj homiliji gvardijan fra Anto je ukazao na važnost prisutnosti i djelovanja franjevaca u tim ratom razrušenim krajevima te za primjer stavio slavljenika fra Velimira, njegovo vjerno služenju Bogu i povjerenom mu puku kao i mons. Zebu, koji se po umirovljenu vratio u svoj rodni kraj svjedočeći tako svoju konkretnu ljubav i brigu za njega. Ustvrdio je kako su ta dva primjera kao i primjeri ostalih svećenika koji djeluju na tim prostorima pokazatelj da je moguće na njima lijepo živjeti, širiti mir i dobro, doprinos da se ti ratom porušeni prostori mogu zvati uskrsni, unatoč tome što su još uvijek minirana zlom, te poticaj drugima da se vrate i tu žive.
Kako je sa slavljenikom u toj župi od 2005. na službi župnika fra Ivan čestitajući mu rođendan istaknuo je kako je temelje svojih kršćanskih stavova ponio prije svega iz svoje vjerničke obitelji u kojoj se rodilo 11 djece, od koji je troje odabralo duhovni poziv te su mu: starija sestra Veljka, sada pokojna bila redovnica Milosrdnih sestara Sv. Križa, a mlađi brat pok. dr. fra Andrija Zirdum također svećenik franjevačke provincije Bosne Srebrene, i veliki zaljubljenik u svoj rodni zavičaj.
Navodeći njegove dosadašnje službe istaknuo je kako je najviše služio baš u Koraću te su zajedno tu bili od 1982. do 1983, a potom od 2005. pa do danas.
Slavlje su zajedno s nekoliko vjernika nastavili uz zajednički ručak gdje mu je prigodnim riječima čestitku uime svećenika i vjernika uputio mons. Zeba.
Fra Velimir je svoju zlatnu misu slavio u svojoj rodnoj župi Sv. Franje Asiškog u Žeravca 2006., a dijamantnu misu 2020.
Za svećenika je zaređen 1960. u sarajevskoj katedrali, a mladu misu slavio u Žeravcu pred starom crkvom na latinskom jeziku, jer je to bilo prije Drugog Vatikanskog sabora kada je uvedeno slavljenje mise na narodnom jeziku.
Prva mu je služba bila u Foči u kojoj je služio oko 16 godina, potom, Vareš, Tuzla, Žeravac, Jajce, Gornji Vakuf, Gornja Dubica, Plehan, Foča, Koraće, Breške, Svilaj, te Žeravac do rata. U Biloj kod Livna služio je za vrijeme rata 1992. do 1997., potom u Foči, u Slavonskom Brodu, Sivši, Potočanima, a sada je već 19. godinu na službi župnog vikara u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Koraću.
Ni njegovo narušeno zdravlje nije ga sprečavalo te je donedavno pomagao svojim starijim i nemoćnim župljanima. Sa svojim automobilom stizao je on u susjedne gradove gdje im je plaćao režije, kupovao potrebne lijekove i ostale namirnice. I u vrijeme pandemije, kada su granice bile zatvorene, snalazio se te je preko svog rođaka zaposlenog u policiji uspio iz Hrvatske dobiti lijekove za svoje župljane. U svakoj je kući on dobro došao, te i sada automobilom svojim župljanima, a i rodbini u Slavonskom Brodu svakoga dana dođe na kavu.
(Izvor Katolički tjednik)