“Vjerujem da nema većeg bogatstva za roditelje nego imati sinove svećenike, jer svećenik je, osobito kad dijeli sakramente, Isus u njima. To je nešto vrlo sveto,” rekla je Eliete Dahan dos Santos, 79, majka svećenika blizanaca Wallacea i Wellingtona Dahana dos Santosa iz nadbiskupije Niterói u Brazilu.
“Ljudi se pitaju: ‘Može li moj sin biti svećenik?’ Jako im je drago ako se to dogodi s tuđim sinovima, a ne sa svojima. Žele da budu liječnici, odvjetnici, ljudi s puno moći”, nastavila je Eliete, te dodala da je veliki dar od Boga imati sinove koji su svećenici. Za Eliete, gledajući današnji svijet, slušajući današnje vijesti, postoji vječna zahvalnost Bogu što je pozvao njezine sinove, obojicu. “Nalazim se unutar velikog misterija, vrlo vidljive Božje ljubavi prema mojoj obitelji”, rekla je.
Svećenici blizanci Wallace i Wellington (51) rođeni su u Cabo Fríu u državi Río de Janeiro, gdje im majka Eliete i danas živi. Imaju i starijeg brata Jennersona Dahana dos Santosa, koji je oženjen i ima kćer. Eliete je s ACI Digitalom, CNA-ovim partnerom za vijesti na portugalskom jeziku, podijelila da je rođena u katoličkoj obitelji, ali da nije bila baš praktični vjernik. Nakon što se udala za Jennera Antônia dos Santosa, počela je sudjelovati u nekim događajima u Katoličkoj crkvi kao što su Bračni susret, Cursillos u kršćanstvu i pokret Karizmatske obnove, piše CNA.
Kateheta 20 godina i priprava za prvu pričest
“Imala sam osobni susret s Isusom i nisam prestala”, rekla je. Bila je i katehistica 20 godina te je svoje sinove, obojicu budućih svećenika, pripremala za prvu pričest. “Bog nam je dao milost, meni i njihovu ocu, da našu djecu oblikujemo i odgajamo za kršćanski život, a oni su ustrajali na vrlo lijep način”, rekla je. Vidjeti svoje sinove blizance svećenike i drugog sina oženjenog i živjeti sa svojom obitelji na vjernički, katolički način najukusniji je plod njezina kršćanskog putovanja, rekla je. „Svoju sam djecu odmalena odgajala da slijede Božje zapovijedi; sve što sam naučila na konferencijama i sastancima pokušala sam živjeti u svom domu,” rekla je. “Dakle, vidjeli su konkretno sve što sam im savjetovala, kad sam rekla ‘ne’, zašto sam rekla ‘ne’, kad sam rekla ‘da’, zašto sam rekla ‘da’.” “Mislim da bismo mi roditelji trebali to činiti, voditi ih Božjom prisutnošću u našim životima. To je ono što sam radila u životima svoje djece,” razmišljala je Eliete.
Važnost života molitve
“Ako sam održao govor i oni su bili prisutni, znala sam da moja djeca vide kakvi smo zapravo u našem domu, nije bilo nedosljednosti, već realnosti. Dakle, to je bio razlog da se zaljube u Isusa i slijede redovnički život, zbog svjedočanstva njihovih roditelja kod kuće. Mislim da je svjedok vrlo važan.
Majka je također komentirala da su njezini sinovi svećenici, Wallace i Wellington, uvijek imali veliku ljubav prema Crkvi. Nakon kateheze nastavili su s grupama stalne formacije i sudjelovali u crkvenim aktivnostima. “Za njih je bilo neophodno sve što se odnosilo na Boga i Crkvu.”
Zvanja njezinih sinova svećenika
Dok su pohađali pripremne tečajeve za fakultet, blizanci su osjetili poziv za svećenike. Prvo je Wellington bio taj koji je donio odluku da uđe u sjemenište, a zatim Wallace, koji je pričekao nekoliko mjeseci kako bi se uvjerio da nije pod utjecajem svog brata. Eliete se prisjetila kako se osjećala kad su joj sinovi rekli da žele biti svećenici: „Bio je to šok u to vrijeme, jer u njima nisam vidjela ništa što bi me natjeralo da pomislim da će biti svećenici, niti sam ih poticala da budu svećenici. Meni i njihovu ocu pružilo je veliku radost vidjeti ih kao mlade ljude kako sudjeluju u Crkvi. Ali pada li mi na pamet ovaj prekrasan Božji poziv mojoj obitelji? Nikad ne bih pomislila da ću dobiti ovu milost, ali dogodilo se.”
Početni šok, ispričala je Eliete, ubrzo je zamijenjen “velikom radošću”. “Bila sam jako dirnuta spoznajom da je Bog, iz moje utrobe, obojicu pozvao po imenu, oca Wallacea i oca Wellingtona”, rekla je.
Zaređenje njezinih sinova blizanaca za svećenike
Za Eliete je dan ređenja njezinih sinova za svećenika, 29. lipnja 1998., bio vrlo poseban dan. “Čak i danas čuvam u srcu ono što sam osjećala u tom trenutku. Ono što mi je palo na srce i ostalo do danas je: ‘Nebo se otvorilo pred mojim očima’, jer bilo je divno vidjeti da se moji sinovi posvećuju, daju se potpuno Bogu. Bili su tako mladi.”
“Kada su ušli u sjemenište, imali su 17 godina. Zaređeni su kada su imali 25 godina. Bili su još mladi pa me ganulo veliko čudo, nešto božansko što se događalo u našoj obitelji”, rekla je. „Do danas, s 25 godina služenja svećenika, osjećam u svom srcu radost koju nema riječi da izrazim. Imam veliku zahvalnost svom Bogu,” nastavila je.
Eliete je rekla za ACI Digital da s ljubavlju čuva u kutiji “tkaninu koja je omotala njezine ruke na dan ređenja”. Tom bijelom lanenom krpom, koja se naziva manutergium (ručnik za ruke), briše se ulje ili krizma kojom biskup maže ruke novog svećenika na dan njegova ređenja. Prema tradiciji, kada svećenikova majka umre, mora biti pokopana držeći ovo platno u rukama. Kad se majka pojavi pred Bogom, on će joj reći: “Dao sam ti život. Što si ti meni dala?” Zatim će mu predati manutergij i odgovoriti: “Dala sam ti svoga sina za svećenika.”
„Ne znamo tko je prvi, samo Bog, koji je Gospodar života, samo on zna dan i sat svakog čovjeka. Ne znam hoće li se itko sjetiti u tom trenutku, ali ja im uvijek kažem i pokažem krpu”, sa smiješkom je zaključila Eliete.
