Povodom najnovijih objava lokalnog portala istinavitez.ba, koji je u vlasništvu Unije JOB, a koje su, prema našem uvjerenju, opskurnog sadržaja, a vezane za obilježavanje obljetnice stradanja Križančevog Sela u Vitezu, u kojima se relativiziraju i negiraju zločini te vrijeđaju žrtve i obitelji stradalnika kao i najnovijih reakcija povodom zastava hrvatskog naroda u Vitezu, ovim putem donosimo tekst koji se bavi glavnim protagonistima tih objava i samog portala, s ciljem podsjećanja na to kakvo je mišljenje o njima, pa i o događajima na prostoru njihova djelovanja, postojalo i unutar vlastitih redova. O blistavoj pobjedi i svečanoj akademiji ali i o zastavama hrvatskog naroda u Vitezu pišu ljudi na koje se odnosi dole navedeni tekst.
Došli smo u posjed svjedočenja J.V., koje je dostupno i pravosudnim institucijama Bosne i Hercegovine. U svom iscrpnom iskazu, J.V. detaljno opisuje način funkcioniranja zapovjedništva Armije BiH na području općine Vitez tijekom ratnih sukoba.
Svjedočenje donosi važne informacije o strukturi i principima djelovanja zapovjedništva, imenima odgovornih osoba, stanju unutar zapovjedne hijerarhije, ali i među bošnjačkom populacijom u ratnom razdoblju. Posebno značajan dio iskaza odnosi se na ubojstva Hrvata, uz navođenje osoba koje se dovode u vezu s tim zločinima, te odnose i dinamiku među vojnim i političkim strukturama unutar tadašnjeg zapovjedništva.
U nastavku donosimo najvažnije dijelove iskaza, dok čitateljima koji žele cjelovit uvid omogućujemo pristup kompletnom dokumentu u originalnom obliku.
Prema iskazu J. V., zapovjedništvo 325. brdske brigade Armije BiH bilo je smješteno u vikendici iznad stadiona u naselju Krušćica. Na početku sukoba brigadom je zapovijedao Sifet Sivro, kojeg je ubrzo zamijenio izvjesni Keleštura. Među članovima zapovjedništva nalazili su se i Muhamed Patković, Refik Hajdarević, Suljo Mujanović te Suada Akeljić.
U to vrijeme u sastavu brigade djelovao je i Prvi bataljun, koji je okupljao pripadnike iz Krušćice, Vranjske Rovne i Pezića. Na dan izbijanja sukoba zapovjednik bataljuna bio je Hakija Đelilović, ali je zbog procijenjene slabosti u organizaciji vrlo brzo smijenjen, a na njegovo mjesto postavljen je Nesib Hurem. Upravo je Hurem, prema iskazu, donio odluku o zatvaranju izvorišta pitke vode u Krušćici kako bi, zbog nestašice hrane, putem ucjene prisilio UNPROFOR na dostavu pomoći za vojsku i civilno stanovništvo.
J.V. dalje svjedoči kako je moral među vojnicima u početku bio na visokoj razini, ali je postupno opadao. Tome je, između ostaloga, pridonio nejednak tretman vojnika u pogledu dopuštenja za posjete obitelji, kao i osobno ponašanje zapovjednika Hurema, kojeg opisuje kao drskog i bahatog prema vlastitim vojnicima. Također se navodi da je Hurem privatno prisvajao značajne količine hrane namijenjene postrojbi.
Pri Prvom bataljonu djelovalo je i desetak pripadnika vojne policije, koji su bili pod zapovjedništvom Mineta Akeljića.
U nastavku iskaza, J.V. iznosi detalje o logistici i opskrbi brigade, s posebnim naglaskom na ulogu Nesiba Hurema. Prema njegovim navodima, upravo je Hurem bio zadužen za organizaciju prijevoza i nabavke municije za potrebe postrojbi smještenih u Krušćici. Opskrba se uglavnom vršila traktorima, a ruta je vodila iz pravca Novog Travnika preko Vejzovića, BNT-a, Šenkovića, Ravnog Rostova, Opare, Mirkovića, Skopina, Lokvi, Ilidže, sve do Krušćice.
Ista linija korištena je i za rotaciju ljudstva, pri čemu su, prema dostupnim informacijama, u smjenama sudjelovali pretežno pripadnici iz Krajine. Ukupno je angažirano oko 600 vojnika koji su dolazili kao ispomoć u to područje.
J.V. također ističe da je u samoj Krušćici dolazilo do učestalih pobuna unutar postrojbi protiv zapovjednika Nesiba Hurema, kojega se teretilo za samovolju i zlouporabu ovlasti. Pobunjenici su, prema svjedočenju, bili izloženi fizičkom zlostavljanju i zatvaranju. Posebno teške optužbe dolazile su od strane žena koje su Hurema prozivale da je prisvajao zlatninu i novac prikupljen u svrhu nabavke oružja i streljiva.
Naime, prikupljanje dragocjenosti i novčanih sredstava provodilo se po zapovijedi bataljunske komande, a u operativnom smislu bio je zadužen Muhamed Patković.
Ukupno je, navodi se, prikupljeno oko tri kilograma zlata, koje je upućivano prema Bugojnu i Zenici za navodnu kupovinu naoružanja — koje, međutim, nikada nije stiglo do postrojbi u Krušćici.
Prema iskazu J.V., u kući Ivice Križanca u Krušćici bio je improviziran stacionar u kojem su se zbrinjavali ranjenici. U početku je tamo radila doktorica Jasminka Đelilović, a nakon njezine odsutnosti medicinsku skrb nastavili su pružati Muris Trako i Nazif Patković.
Zarobljenički zatvor bio je smješten u tzv. “Crnoj kući”, u kojoj je u jednom trenutku bilo zatvoreno sedam pripadnika HVO-a. J.V. navodi kako je među njima prepoznao Stipu Križanovića, njegovog brata, jednog muškarca po nadimku Strukar, Matu Šarića te još tri starije osobe čija imena nije znao. Prema njegovom svjedočenju, zarobljenici nisu bili sustavno zlostavljani, s izuzetkom Strukara, kojeg su vojni policajci pretukli. Strukar je kasnije uspio pobjeći s položaja na Zabrđu, gdje je bio prisiljen kopati rovove.
U istom zatvoru nalazili su se i brojni bošnjački vojnici – mahom oni koji su odbijali ići na crtu ili su otvoreno iskazivali neslaganje sa zapovjednikom Nesibom Huremom.
J.V. opisuje i događaje iz srpnja 1993., kada je Hurem planirao i realizirao napad na područje Zabrđa, 9. srpnja. Napad su izvršili isključivo pripadnici Prvog bataljuna, dok su iz pravca Dubokog trebali djelovati Krajišnici, no njihovo sudjelovanje je izostalo zbog ranjavanja njihova zapovjednika. U toj akciji poginulo je šest pripadnika Armije BiH, dok je još šest osoba preminulo kasnije od posljedica ranjavanja.
Prema svjedočenju, noć uoči napada na Zabrđe dogodio se brutalan zločin u kojem je patrola Armije BiH presrela pripadnike HVO-a. Dvojica su vojnika na mjestu ubijena, dok su preostala dvojica odvedena do lokacije poznate kao “Plavac”, gdje su streljani, a potom i masakrirani noževima. Prema iskazu, zločin su izvršili Sejo Kajmak i njegovi vojnici, pod izravnim zapovjedništvom Nesiba Hurema, a među suučesnicima se spominje i Amrudin Mujezinović.
J.V. nadalje navodi da je Nesib Hurem prije imenovanja za zapovjednika Prvog bataljuna zapovijedao vodom u kojem su bili isključivo provjereni borci, mahom snajperisti. U tom vodu su se nalazili: Alen Smriko, Sadik Omanović, Sudo Mujkić, Edin Kalčo (svi snajperisti), zatim Dino Livnjak, Mirnes Sarajlić, Amrudin Mujezinović, Huso i Azemin Mujezinović, Namir Mujezinović, braća Neir i Semko Hurem, Siniša Andrić, kao i osobe poznate po nadimcima Osman, Zuhdo, Šemso i „Golub“.
Dodatno, J.V. u iskazu opisuje zapovjedne strukture na širem području: u selu Vranjska zapovjednik voda bio je Munir Mujkić, dok mu je zamjenik bio izvjesni Salem. U Starom Vitezu zapovjedništvo su činili Latif Baručija i Sulejman Kalčo. Za poslove razmjene bio je zadužen Nihad Rebihić, dok je glavni magacioner bio Dževahir Topčić.
Na poslovima isljeđivanja zarobljenika bili su angažirani Ramo Vatreš i Derviš Varupa.
Zapovjedništvo 325. brdske brigade Armije BiH bilo je smješteno u Počulici, u kući Marka Tomića. U zapovjedništvu su se nalazili zapovjednik brigade Keleštura, načelnik stožera Sifet Sivro, časnik sigurnosti Nijaz Sivro, te Jasmin Ganić, Sanel Đelilović, Mirsad Trako i Asim Sivro koji je bio zadužen za vezu. Emitiranje programa Radija 325 odvijalo se iz sela Vjetrenice, s lokacije Zvijezda, a glavni urednik bio je Suad Salkić.
Na vrhu Visa, iznad Grbavice, bio je postavljen bestrzajni top (BST) iz kojeg je djelovao Alija Trako.
Uoči sukoba na području Grbavice, na terenu su djelovali snajperisti Elvis Tahunić, Fuad Tahunić zvani Fuka, te Šemso Varupa.
Jedan od zatvora za zarobljenike bio je smješten u prostorijama društvenog doma u selu Vjetrenice. Zapovjednik zatvora i policije bio je Mensur Sivro, koji je kasnije smijenjen, a na njegovo mjesto imenovan je Almir Sarajlić, zvani Roki, poznat po beskrupuloznom ponašanju, uključujući i fizičko zlostavljanje muslimanskih zatvorenika.
Sukladno iskazu jednog svjedoka, prilikom zarobljavanja Stipe Križanovića, njegova brata i još dvije osobe, Ferid Kalčo je ubio Ivu Križanovića. Taj je zločin Kalčo osobno priznao Stipi tijekom njegova zatočeništva u zatvoru u Krušćici.
Napad na konvoj HVO-a na području Busovačkih staja izvela je grupa od osam pripadnika muslimanskih postrojbi, pod zapovjedništvom osobe po imenu Nihad iz Kaćuna.