Ona i kad hoda, pleše i sva zrači,
njišuć lelujavu, sedefnu odjeću,
nalik na dugačke zmije, što ih vrači
na vrhu štapova u taktu okreću.
Kao što su pustinjsko nebo i oluja
hladni naspram ljudskog stradanja i plača,
il ko duge mreže oceanskih struja
– tako ravnodušno i sporo korača.
Oči su joj kao brušeno kamenje,
u tom čudnom biću povremeno sjevne
anđeo zapleten s tijelom sfinge drevne,
Sve je tu dijamant, zlato i plamenje:
Blista, poput zvijezde zalud ožežene
hladno veličanstvo nerotkinje-žene.
Charles Baudelaire
Morate se prijaviti da biste komentirali
0 Komentara
Najstarije