Redakcija Hrvatskog Medijskog Servisa dobila je pismo prvog zapovjednika HVO-a u Jajcu Stjepana Blaževića u kojem detaljno opisuje događaje koji su prethodili padu Jajca. Opširan opis događaja, na čak 34 stranice, s pratećim dokumentima, u kojima Blažević razobličava laži bošnjački vojnih dužnosnika publicista i dužnosnika Islamske zajednice o tome kako je HVO napustio linije obrane i prepustio Jajce četnicima , dok su se pripadnici bošnjačke Teritorijalne obrane nastavili boriti HMS će objaviti u nekoliko nastavaka.
Motiv mog obraćanja
Blažević, koji danas živi u Australiji, objašnjava da je svrha te glavni i jedini motiv njegovog obraćanja građanima Jajca kao i svima onima koji će imati priliku vidjeti i pročitati ovaj tekst (kao dokument) prezentacija istine o padu grada kobne jeseni 1992. godine.
-Potaknut neviđenom medijskom hajkom, ofenzivom dezinformacija i gnusnih laži upućenih na adresu HVO-a Jajce, na njegovu ulogu u obrani grada i razlozima njegova pada te izravnih i krajnje neumjesnih i svakako neargumentiranih prozivki moje osobne odgovornosti povezane s tragedijom Pad grada, nakon više od 30 godina šutnje bio sam primoran – kako zbog povijesne istine tako i zbog zaštite svoga imena, dužnosti koju sam obnašao, zaštite nadređenih institucija HVO-a, a posebno radi zaštite digniteta hrvatskih domoljuba (živih i mrtvih) – da ovim obraćanjem građanima Jajca ponudim i prezentiram istinu, počinje svoje pismo Blažević.
Odgovarajući samo na neke u medijima već odavno uvriježene i planski izmišljene teze ističe kako će se selektivno fokusirati na samo neke dijelove ključnih ratnih događaja koji će ponuditi čitateljima ovog teksta jedini moguć i logičan zaključak.
-Ne, HVO Jajce nije izdao grad. Ne, HVO Jajce se nije povukao s linija obrane grada 7 dana prije pada grada. Ne, HVO Jajce nije imao nikakav a najmanje unaprijed isplanirani plan za predaju (prodaju) grada, kategoričan je Blažević.
Optužbe
Balažević podsjeća na neke od optužbi izrečene na njegov i račun HVO-a
a. General Armije BiH Fikret Ćuskić: “HVO je prvi ušao u grad ali isti ti su prvi napustili Jajce davne 1992. godine i ostavili svoje suborce na cjedilu.”, izjava od 15. rujna 2021.
b. General Armije BiH Sefer Halilović u svojoj knjizi (Lukava strategija, Matica, Sarajevo 1998) kao i u svome TV sučeljavanju s generalom Slobodanom Praljkom 2008. godine decidirano tvrdi da je HVO Jajce izričiti krivac za pad grada 1992., nakon što su se postrojbe HVO-a, navodno, sramno povukle s crta obrane i tako predale grad.
c. General Armije BiH Sefer Halilović u pregovorima s generalom Milivojem Petkovićem u Mostaru (ili negdje drugdje) u svom paranoičnom istupu pita generala Petkovića: „Reci, čije su postrojbe napustile crte obrane u Jajcu i predale grad?” aludirajući na takozvanu izdaju HVO-a. ( https://www.youtube.com/watch?v=quUk6FQzk90)
d. Tematska hutba glavnog imama Medžlisa IZ Jajce profesora Zehrudina ef. Hadžića od 2. kolovoza 2019: „Oktobra 1992. godine Jajčani – Bošnjaci su protjerani iz Jajca. To su uradile naše komšije Srbi potpomognuti povlačenjem HVO-a s obrambenih položaja oko grada Jajca, sve o ovome progonu možete pročitati u knjizi “Jajce u predratnim i ratnoj 1992. godini” od r. Midhata Karadžića, od 301. do 313. strane. Preporučujem Jajčanima, posebno Bošnjacima čitanje knjige.”
e. Midhat Karadžića u svojoj knjizi Jajce u predratnim i ratnoj 1992. godini, na stranici 304. tvrdi: ”U sljedećem periodu vojnici HVO su počeli napuštati područje općine Jajce. Tu prazninu su nadoknađivali Krajišnici, koji su od kraja juna dolazili u srednju Bosnu, posebno su bili zainteresirani za jajačko bojište jer su tako bili bliži u oslobađanju svog zavičaja. Nakon posjete Darija Kordića i Tihomira Blaškića, HVO je napustio liniju na najkritičnijoj tački obrane, bez ikakvih napada agresora.”
f. Midhat Karadžića u knjizi Jajce u predratnim i ratnoj 1992. godini, na stranici 304. još zapisuje: ”Jajce su napadale znatno nadmoćnije agresorske snage, a u napadima su, izuzev Prvog krajiškog korpusa, učestvovali i niški specijalci, kao i plaćenici, posebno Rusi, Rumuni, Ukrajinci. U tim trenucima Jajčani su ostali prepušteni sami sebi. Od grada koji je mjesecima bio simbol obrane, postao je simbol izdaje.”
Odgovor na optužbu
Odgovarajući na kako ističe krajnje besramnu (časnicima nesvojstvenu i nedoličnu) ali izuzetno opasnu i ciljanu optužbu (nesagledivih posljedica) Balažević kaže kako je logično je da se prvo upitam/o tko je ustvari general Fikret Ćuskić, koja je njegova uloga i doprinos u
obrani grada.
-Odgovor je krajnje jednostavan i jasan. Uopće ne poznajem generala Ćuskića. Nisam ga poznavao ni te ratne 1992. godine. Nikada se nismo sreli niti razmijenili jednu jedinu riječ. Pitam se, a neka se pitaju i građani Jajca, kako je to uopće moguće da ja osobno (obnašajući tako važnu i odgovornu funkciju, funkciju zapovjednika obrane grada a potom zapovjednika Glavnog stožera HVO Jajce) nisam bio u prilici upoznati jednu takvu vojnu veličinu kao što je rečeni Fikret Ćuskić. Još je čudnije da mi nitko, baš nitko iz komande Teritorijalne obrane (TO) Jajca (s kojom sam bio u izravnom kontaktu) nije nikad niti spomenuo njegove ime, ponudio nam međusobno upoznavanje i suradnju ili još gore i čudnije da mi se takav vojni autoritet i osvjedočeni domoljub nije osobno obratio (posredno ili izravno) i ponudio svoju pomoć u obrani grada. Za vrijeme te jajačke apokalipse, moji suradnici i ja (ogromna većina istinski domoljubi) očajnički smo vapili za pomoći bilo koje vrste, ako ništa drugo da dobijemo makar stručni savjet (u kontekstu prostora/vremena/odnosa snaga/mobilnosti/raspoloživih sredstava/karaktera vojnih djelovanja/psihologije ratovanja/andragogije… itd.) – od vojnika takvog kalibra zasigurno bi bio od neprocjenljive koristi, ističe Blažević.
Bit svega je, kaže da ova inkriminirajuća i krajnje nemoralna optužba dolazi od jednog ratnog anonimusa, čije je poznavanje ratnih prilika u Jajcu kao i njegov udjel u obrani grada matematički rečeno jednako nuli.
-Očigledno je da se radi o osobi s periferije ratnih zbivanja koja se kao i mnogi drugi služi fabriciranjem i manipulacijom dezinformacijama kako bi opravdala svoju neučinkovitost, udjel i pasivnost u obrani grada, pri tome svjesno koristeći neke od marginalnih događaja koji su se možda čak i dogodili (kako u samom Jajcu, na jajačkoj bojišnici tako i van Jajca) potkrepljujući ih hrpom samo njima znanih i neznanih informacija. Tako stvaraju kontekst događaja koji jednostavno nisu odgovarali istini i koji (u nekim slučajevima) nisu čak ni postojali, nisu se dogodili. Što drugo reći nego da se radi o isključivo dobro iskonstruiranim jednostranim scenarijima koji ekskluzivno i bezuvjetno služe propagandnim interesima političkih kolektivnih subjekata, zaključuje Blažević i nastavlja:
Krenimo redom;
– Gospodine Ćuskiću, ako niste znali grad je pao 29. na 30. listopada 1992. godine s tim što neprijateljske snage nisu u potpunosti uspjele ovladati gradom ni 30.listopada. Zadnje obrambene aktivnosti na lijevoj strani rijeke Vrbas kao i u samoj gradskoj jezgri prestale su prinudnim, koliko-toliko koordiniranim povlačenjem postrojbi HVO-a ujutro 28. listopada. Potpuno usklađeno povlačenje postrojbi TO Jajce odigralo se prethodnog dana, dakle 27. listopada 1992. do 13:30 sati.
– Pozivajući se na Prilog A evidentno je da se zapovjednik Glavnog stožera HVO Jajce, dolje potpisani Stjepan Blažević, u noći 27. na 28. listopada još i dalje nalazio na Goloj planini (točnije na lokaciji Borja/Martinovića Dolina u rajonu Jeličkog puta gdje je s vodom kotorvaroškog HVO-a, u krvavoj bitci očajnički pokušavao spriječiti dalji prodor neprijateljskih oklopno-tenkovskih snaga na svega 200 metara od kote zvane Raskršće. Da ne spominjem da sam tog maglovitog jutra (28. 10.) u rajonu Raskršća osobno (s dvojicom mojih pratitelja) upao među četnike pretpostavljajući da se radi o našim postrojbama. Pitam se gdje ste vi generale i komanda TO Jajce bili u to vrijeme?
_______________________________________________________________________________
Prilozi
1. HVO Jajce Centar Veze, odgovor 27/28. listopada T. Blaškiću gdje je
zapovjednik S. Blazević
Dok sam radio na ovom priopćenju/obraćanju nadao sam se da ću pribaviti kopiju prijepiske povezane s Prilogom A. Spomenuta prijepiska se odigrala između Tihomira Blaškića (Zapovjednik HVO-a ZP Vitez) i Tita Lukića (vezist HVO-a na dužnosti u Centru Veze HVO-a Jajce 27/28. listopada ’92.). Nažalost originalni transkript ove prijepiske nisam uspio pribaviti. Još uvijek radim na njenom pribavljanju i ako je uspijem nabaviti dostavit ću je naknadno.
Mislim da se ova prijepiska dosta dugo povlačila po medijima. Zamolio bih one koji su još u posjedu transkripta da mi ga dostave.
Detalji parafrazirane prijepiske korištene kao Prilog A:
U noći, 27-28. 10. ’92. nalazio sam se na Goloj planini. Napominjem, u to vrijeme TO Jajca se već odavno povukla sa svih linija obrane grada. U jeku tih borbi Tihomir Blaškić je putem veze upitao vezista HVO-a Jajce Tita Lukića: “Gdje je zapovjednik S. Blažević?”
T. Lukić je odgovorio: “Zapovjednik Blažević je na Goloj planini. Jebe se gore s četnicima”
ili nešto slično “Eno ga na Goloj planini, jebe se s četnicima”.
Status transkripta: u potraživanju
Nisam siguran u točnu verziju (riječ po riječ) transkripta ali parafrazirana prijepiska nudi bit razgovora koja je točna. Zamolio bih T. Lukića (ako bude čitao ovaj tekst) da potvrdi točnost mog navoda ili ako posjeduje kopiju originala da je dostavi.
– Nakon što je sve utihnulo i kada je bilo jasno i meni i neprijatelju da se više ništa neće, niti može događati prije samoga svitanja, tog 28. listopada, oko jedan sat poslije ponoći, vratio sam se u svoj stožer gdje sam se u centru veze susreo sa zapovjednikom VII. bojne HVO-a, bojnikom Nikolom Pedljom. U centru veze na dužnosti sam zatekao i svoga školskoga kolegu, gospodina Tita Lukića i još jednog ili dva pripadnika HVO-a.
_____________________________________________________________________________
Napomena: Prije povratka u stožer, u ranim večernjim satima 27. listopada, procjenjujući situaciju na terenu (gdje baš ništa nije slutilo na dobro) izdao sam verbalnu zapovijed načelniku inženjerije HVO-a gospodinu Željku Bojčetiću da minira put iznad gornje Bebe, na mjestu zvanom Putići radi sprečavanja mogućeg iznenađenja i prodora neprijateljskih tenkovskih snaga u toku noći (što je načelnik inženjerije i uradio). Isto, s istim ciljem (sprečavanja eventualnog neprijateljskog pokušaja noćnog tenkovskog prodora) u vremenskom razmaku od nekih pola sata nakon izdavanja zapovijedi načelniku inženjerije, u mom stožeru i na moj poziv čekao me je zapovjednik specijalnog voda HVO-a gospodin Mijo Radovac (zvani Žiža). Zamolio sam ga da on osobno, s još 2-3 pripadnika njegove postrojbe, opremljeni sredstvima za protuoklopnu borbu (RPG/ zolje), čekaju u noćnoj zasjedi na glavnom putu za Golu planinu (rajon Donjih Lanjišća).
– U centru veze vladala je zabrinutost i mučna tišina. Nakon nešto manje od minute šutnje obratio mi se zapovjednik VII., tzv. Gradske bojne HVO, bojnik N. Pedljo s pitanjem: ”Zapovjedniče, što da radim? Je l’ da povlačim moju bojnu s crte obrane?” Upitao sam ga zašto, a on mi je odgovorio da su se sve postrojbe TO Jajce već odavno povukle (još jučer, 27. listopada u rano popodne) a da nisu nikoga obavijestili o svojoj odluci povlačenja. Bojnik Pedljo se plašio da bi mogao ostati u totalnom okruženju ako se i on sa svojom bojnom ne povuče i da bi to moglo biti kobno po njega i njegove ljude. Otprilike sam mu, kratko ali jasno, odgovorio da ja ne želim, neću i nemam moralno pravo da mu zapovjedim povlačenje. Rekao sam mu: ”Zapovjednik si, odgovoran si za svoje ljude i postupke, procjenjuj situaciju i shodno tome donosi svoje odluke“.
– Važno je napomenuti da je totalno usklađeno (tehnički rečeno sinhronizirano) povlačenje svih postrojbi TO Jajce, sa svih crta obrane jajačke bojišnice završeno do 13:30 sati 27. 10. 1992., a da su se postrojbe HVO-a ujutro 28. 10. 1992. još nalazile na crtama obrane Pijavice (VII. bojna HVO-a), te ostaci I. i II. bojne HVO-a u rajonu sela Vrbice i Volijaka, zajedno sa mnom okrnjeni vod kotorvaroškog HVO-a na Goloj planini, te cijela III. bojna HVO-a u rajonu sela Bareva i jajačkih hidroelektrana Jajce I i Jajce II te IV., V. i VI. bojna HVO-a na istočnim i jugoistočnim prilazima gradu kao i sve postrojbe pougarskog HVO-a i kotorvaroške Bojne HVO-a na crtama obrane pougarske bojišnice.
– Tog 27. listopada, od samoga svitanja na glavnim pravcima neprijateljskih napada, na potezu Podovi – Vrbica – Tekija – Ćusine – Kerpić te rajonu Gole planine, vodile su se žestoke nadčovječne, istinski rečeno junačke, ali nažalost i zadnje bitke za obranu i opstanak grada. Tog jutra, izloženi neviđenoj ofenzivi nerazmjerno nadmoćnijih i opremljenijih neprijateljskih snaga, u uredu načelnika HVO-a Jajce održao sam kratki petominutni sastanak s načelnikom HVO-a, gospodinom Nikolom Bilićem u nazočnosti tajnika HVO pokojnog Zdenka Tomića, predstojnika ureda za socijalnu skrb gospodina Ljube Lovrića i još nekolicine branitelja/dužnosnika HVO-a. U tom razgovoru sam im ukratko predočio situaciju na terenu i moguć dalji razvoj događaja te izdao zapovijed da se hitno (istog trenutka) počne s potpunom evakuacijom i prebacivanjem svih preostalih civila na desnu obalu rijeke Vrbas, da se gospodin Nikola Bilić iste večeri (što je i uradio) osobno pojavi na lokalnoj jajačkoj televiziji i objasni pučanstvu (u cilju smirivanja situacije i izbjegavanja moguće panike) da se isključivo radi o privremenom taktičkom pregrupiranju naših snaga, da su naše obrambene snage sposobne i dostatne da brane i obrane grad i da očekujemo vojnu pomoć koja je na putu. U tom trenutku (27. 10. 1992.) sam zaista bio optimistički raspoložen, pun adrenalina i samopouzdanja jer su mi se planovi našega protuudara s desnog krila bojišnice na potezu Podovi – Vrbica – Tekija (epska bitka Zlatana Jančića i njegovih momaka) u potpunosti ostvarivali, kad smo u zaista junačkoj ali nažalost krvavoj bitci, u jednom euforičnom naletu (skoro prsa u prsa) združenih postrojbi HVO i TO zaustavili dalji prodor neprijatelja i nanijeli im gotovo nenadoknadive gubitke što je trebao biti dovoljan preduvjet za apsolutno ovladavanje tog kritičnog dijela bojišnice i dalje pomicanje/odvraćanje neprijatelja kao i učvršćivanje naših crta obrane pod uvjetom pravovremenog pristizanja obećane vojne pomoći (koja, na našu žalost nikad nije stigla, ali o tom – potom).
– Nakon tog kratkog brifinga napustio sam ured načelnika i odmah se vratio na bojišnicu u rajon sela Vrbice. U popodnevnim satima tog dana ratna sreća nam je potpuno okrenula leđa, neprijatelj se konsolidirao i još žešće i organiziranije napadao često mijenjajući težište i intenzitet napada. O silini neprijateljskih napada govori podatak (rezultat naših prisluškivanja veze) da komandant neprijateljskih pješadijskih postrojbi doslovno psuje Boga svome nadređenom, govoreći mu da će svi izginuti i da više neće ići ni centimetra naprijed dok god njihova artiljerija prethodno ne pokrije svaki kvadratni metar bojišnice na pravcima njihovog prodiranja. Kao i neprijatelj, i mi smo imali velike i nenadoknadive gubitke. Nismo imali rezervnih svježih snaga (kao ni neophodna materijalno-tehnička sredstva) za uvođenje u borbu a od obećane vojne pomoći
(kako iz Zenice tako i iz Mostara) ni traga.
Nastavit će se…/HMS/