NASTANAK PASMINE
Barak je bio nezaobilazni pomagač našim precima u lovu. Prvu standardizaciju ovoga psa uradio je austrougarski oficir Franc Laska, koji je krajem 19. stoljeća živio u Sarajevu. Laska, koji je i sam bio strastveni lovac. Baraka je opisao kao hrabrog i temperamentnog te izuzetnog lijepog psa. Za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca barak je upisan u državni kinološki rodovnik pod imenom “keltski gonič”, čime je, na neki način, priznata njegova opstojnost i dugovječnost na ovim prostorima. Nešto kasnije, na kongresu Svjetske kinološke asocijacije u Stockholmu, 1939. godine, barak je predstavljen kao autohtoni lovački pas sa prostora zapadnog Balkana. Tada mu je promijenjeno ime u “ilirski gonič”. Konačno, svoje sadašnje ime, barak dobiva 1949. godine kada je u slovenačkom mjestu Cerknica, održano zasjedanje kinoloških sudija, te je tada određena standardizacija baraka.
OPIS PASMINE
Standardizacijom je potvrđeno da je barak snažan pas s dugom i čekinjastom dlakom, hrabar, temperamentan, strogog izraza, uporan. Osnovna boja je pšenično žuta, žutocrvena, zemljanosiva, tamnosiva. Često s bijelim površinama po glavi, nosu, podbratku, grudima, donjim dijelovima nogu ili na vrhu repa. Boja može biti kombinirana od navedenih – dvobojni ili trobojni psi. Visina: greben 46-50 cm; poželjna je 52 cm. Kuje su nešto niže. Tjelesna masa je 16-24 kg, poželjna 20 kg. Upotreba: dobar, istrajan i uporan gonič, sa srednje visokim do dubokim glasom.
Izvor: Prof. dr Vedad Šakić, Prof. dr Velija Katica, Jasmin Katica, dipl.vet”Autohtone vrste domaćih životinja u Bosni i Hercegovini”
