Prije tri desetljeća – u ožujku 1994. – zatvoren je najveći zloglasni logor u Hercegovini, onaj u Jablanici uz rijeku Neretvu, kroz koji je prošlo više od tri stotine Hrvata.
Zatočeništvo, mučenje, patnju i bol mjesecima je prolazilo i sedamdesetak djece, a usred ratnoga vihora i tragedije bila su i dvojica tadašnjih dječaka iz Doljana – David Marjanović i Pero Miličević. Unatoč okrutnosti rata i logora kroz koji su prošli, ta su ih iskustva oblikovala u svećenike kakvi su danas. David Marjanović na službi je u Dubrovačkoj biskupiji, a Pero Miličević župnik Cima i župni upravitelj Ilića u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, prenosi Glas Koncila.
Bog nam je davao snage
Pero Miličević kao sedmogodišnjak je u jednom danu izgubio osam članova uže obitelji, među kojima i oca, a svoj put od logora do oltara mladi svećenik odlučio je podijeliti za Glas Koncila i posvjedočiti kako se u boli može pronaći snaga za oprost, iako svjedoči da nije lako govoriti o ratu, prošlosti i onomu kroz što je prošao osobno, ali i cijeli hrvatski narod početkom devedesetih u Bosni i Hercegovini.
Dolazi iz mnogočlane katoličke obitelji, koja je živjela u Doljanima, selu kod Jablanice. U obitelji je bilo devetero djece, on je s bratom blizancem Marinkom najmlađe dijete, rođen u lipnju 1986. godine. Svake su večeri molili krunicu, redovito išli na misu i primali sakramente. Sve se doimalo normalnim do početka rata koji je donio nevolju, patnju i bol. “Godine 1993., 28. srpnja, muslimani su napali moje rodno selo Doljane. Toga je dana ubijeno 39 Hrvata, a među njima je stradalo osmero bližih članova moje obitelji: moj otac Andrija, Pero, Ivica i Jure Soldo, trojica sinova moje tete Kate, tetka Pava Stipanović, mamina ujna Ruža Čolić te Slavko, sin mojega strica Jure.”
“U tim preteškim trenutcima vjera – koja je oduvijek u našoj obitelji bila važna – hranila nas je i jačila. Bog nam je davao snage ići dalje, osobito mojoj majci Ruži da odgaja devetero djece, s obzirom na to da je u svojoj 44. godini postala udovica.”
No tu nije završila surovost rata. Pero je toga dana nakon gubitka najbližih zajedno s majkom i petero braće i sestara odveden u logor Muzej Jablanica, gdje su bili zatvoreni i druga djeca, starci, žene, muškarci i vojnici. Najmlađi logoraš bilo je djetešce od 28 dana, a kroz njega je prošlo i sedamdesetak djece mlađe od 14 godina, među kojima i naš sugovornik Pero Miličević. Logoraši su bili smješteni u prostorijama muzeja, hranu su dobivali dva puta, i to čaj i “ratni kruh”, koji se rezao na 12 kriški, te leću i rižu. “U tom smo logoru bili zarobljeni i zatočeni sedam mjeseci. To je mjesto bilo poznato i kao muzej, gdje su se nalazile Titine slike kada je posjetio Jablanicu. Nama to nije bilo mjesto oslobođenja, nego mjesto zatočeništva. Prošli smo sedam mjeseci torture”, govori svećenik Miličević, koji je u logoru bio sve do 1. ožujka 1994., kada su pušteni i razmijenjeni te su došli u Mostar i nastanili se na području župe sv. Ivana, gdje je bio ministrant i župni animator.
